Moj omiljeni kolač: Forma kao pobuna

Prema riječima Sergeja Ejzenštejna, „forma je ideološka.”

Malo koji suvremeni iranski film utjelovljuje tu maksimu tako jasno kao Moj omiljeni kolač.

Film započinje prizorom koji hvata stvarnost svakodnevnog sukoba u Iranu: Mahin intervenira dok policija za moral uhićuje mlade žene zbog „neprikladnog” hidžaba. Njezina prkosna rečenica „Ne smiješ se povlačiti. Što se više pokazuješ bespomoćnom, to će te više gaziti” postavlja ton za djelo koje se opire pokoravanju, ne kroz slogane, nego kroz samu teksturu svoje forme.

Ovo nije film velikih gesta. To je ljubavna priča između dvoje starijih ljudi, Mahin i Faramarza, isprepletena tihim razgovorima u taksiju i kuhinji. Ipak, svaka tišina, svaki pogled, svaki zastoj ispunjeni su autentičnošću kakve desetljećima nije bilo u iranskom filmu odobrenom od države. Lili Farhadpour (Mahin) i Esmaeil Mehrabi (Faramarz) preobražavaju klišeje „glumačke škole Islamske Republike” u nešto radikalno novo: realizam koji nije ni formula ni dokumentarizam, nego življen, krhak i duboko uvjerljiv.

Moghaddam i Sanaeeha postižu nešto rijetko: koherentnu estetiku koja odražava njihovo političko odbijanje pokornosti. Za razliku od fragmentiranog, improviziranog pristupa mnogih „podzemnih” filmova, Moj omiljeni kolač djeluje dovršeno. Svaka je scena promišljena, svaki mizanscen namjeran. Ništa nije suvišno. Ta cjelovitost odražava poštovanje prema samom filmu, ali i prema publici koja je desetljećima bila vrijeđana državnom propagandom. Kako je Antoine de Saint-Exupéry rekao: „Kad u mojoj priči više nema ničega što bih mogao izbaciti, znam da je gotova.” Ovaj film je gotov.

Moj omiljeni kolač inscenira ono što bismo mogli nazvati pobunom tijela. Mahinin put od srama i nostalgije za izgubljenom mladošću do oslobođenja u prihvaćanju same sebe iscrtan je s izvanrednom pažnjom. U jednom od najupečatljivijih prizora, Mahin i Faramarz sjede potpuno odjeveni pod tušem, u trenutku koji je istodobno erotičan i nježan, nagovještavajući budućnost u kojoj ljudska bliskost izmiče represiji. Vrhunac dolazi kada Mahin nanosi parfem ispod suknje, pripremajući se za novi početak. Nema potrebe za alegorijom ni simbolikom: čin je posve uvjerljiv, logika njegova svijeta netaknuta.

U zemlji u kojoj su politika i život nerazdvojni, čak i ljubavna priča postaje politička. Moj omiljeni kolač ide dalje od pitanja vela, razotkrivajući dublje slojeve represije i cenzure koji prethode Islamskoj Republici. Film stvara novi jezik kinematografije rođen iz odbijanja „da se pokorimo laži i cenzuri.”

Završni kadar kristalizira tu viziju. Iza Mahinine glave, na trenutak, možemo zamisliti vlastito lice. To je Exupéryjeva tajna: djelo postaje zrcalo, a gledatelj dio njegova svijeta.

Moj omiljeni kolač nudi model umjetničke zrelosti. Političan ne zato što izjavljuje otpor nego zato što ga utjelovljuje u formi. Za iransku kinematografiju to je ništa manje nego temeljni kamen budućnosti.

Mehrdad Khameneh