U suvremenoj teoriji kazališne režije sve je izraženiji odmak od hijerarhijskog modela u kojem redatelj djeluje kao suvereni tumač dramskog teksta, prema procesima koji naglašavaju kolektivno stvaranje, etiku suradnje i izvedbu kao živi, zajednički događaj. Produkcija Hamleta  u Kazalištu Shakespeare’s Globe iz 2018. godine, u režiji Michelle Terry, predstavlja jasan primjer tog pomaka. U svojoj prvoj sezoni na mjestu umjetničke ravnateljice Globea, Terry ne samo da preuzima

Predstava Vanja (2024) nastala prema drami Ujak Vanja Antona Pavloviča Čehova u režiji Sama Yatesa i adaptaciji Simona Stephensa, predstavlja radikalnu redateljsku intervenciju u kanonski dramski tekst koja se ne temelji na interpretativnoj vjernosti nego na ontološkoj reorganizaciji kazališnog događaja. Ova inscenacija ne problematizira Čehova kao autora psihološkog realizma već ga koristi kao strukturalni rezervoar afekata odnosa i diskurzivnih napetosti koje se kroz redate