Otok kao kulisa: Turizam, kič i nestajanje javne kulture

Postoji trenutak svakoga ljeta kada se čini da hrvatski otoci postaju središte svijeta. Trajekti su prepuni, rive su ispunjene ljudima, restorani rade do kasno u noć a glazba se širi trgovima kao dokaz da život nikada nije bio intenzivniji. Na prvi pogled sve izgleda kao slavlje Mediterana. No ispod te slike krije se jedno neugodno pitanje: slavimo li doista život otoka ili samo njegovu tržišnu vrijednost?

Na Dugom otoku kao i na mnogim drugim hrvatskim otocima ljeto je postalo sezona spektakla. Kultura se pojavljuje u obliku događaja koji moraju biti brzi, fotogenični i lako probavljivi. Tradicija se pretvara u dekor, folklor u turističku atrakciju a umjetnost u zabavni program između večere i koktela. Često nije važno što se prikazuje nego koliko će ljudi doći i koliko će fotografija završiti na društvenim mrežama.

Takva estetika nije kultura. To je njezina simulacija.

Kič nije samo pitanje lošeg ukusa. Kič nastaje onda kada složenost života zamjenjujemo jednostavnom slikom koja ne traži razmišljanje. On obećava emociju bez iskustva, identitet bez povijesti i zajednicu bez stvarnih odnosa. Zato turistički kič tako lako osvaja otoke. On je brz, profitabilan i ne postavlja neugodna pitanja.

A upravo su pitanja ono što kultura mora činiti.

Dok traje sezona govori se o važnosti kulture za razvoj turizma. No kada posljednji turisti napuste otok kulturni život često utihne. Umjetnici odlaze a mladi ostaju bez prostora u kojem bi mogli stvarati. Kao da kultura vrijedi samo dok može povećati potrošnju.

To otkriva duboki paradoks našega odnosa prema otocima. Godinama govorimo da želimo očuvati njihov identitet ali istodobno ulažemo više energije u njegovu prodaju nego u njegovo stvaranje. Identitet nije suvenir koji se kupuje na štandu. On nastaje kroz obrazovanje, umjetnost, dijalog, kritiku i svakodnevni rad zajednice.

Prava kultura ne poznaje sezonu.

Ona postoji u veljači jednako kao i u kolovozu. Ona se događa kada deset ljudi dođe pogledati dokumentarni film jednako kao i kada trg ispuni nekoliko stotina turista. Njezina vrijednost ne može se mjeriti brojem prodanih ulaznica niti brojem objava na Instagramu. Kultura nije industrija zabave. Ona je način na koji jedno društvo razgovara samo sa sobom.

Zbog toga bi mali otoci mogli biti najvažniji kulturni prostori Hrvatske. Njihova izolacija nije prepreka nego mogućnost. Oni mogu postati mjesta rezidencija umjetnika, filmskih škola, književnih susreta, istraživačkih projekata i međunarodne suradnje tijekom cijele godine. Mali prostori često stvaraju najveće ideje upravo zato što nisu opterećeni logikom velikih tržišta.

No za to je potrebna politička volja. Potrebno je prestati promatrati kulturu kao ukras turističke ponude i početi je shvaćati kao temelj javnog života. Kultura nije trošak koji treba opravdati turističkom zaradom. Ona je ulaganje u sposobnost zajednice da misli, pamti i stvara.

Možda je zato najvažnije pitanje koje možemo postaviti na kraju svakoga ljeta vrlo jednostavno:

Što ostaje otoku kada gosti odu?

Ako ostanu samo prazne terase, zatvoreni izlozi i dugo čekanje sljedeće sezone, tada nismo izgradili kulturni život. Izgradili smo kulisu.

A kulise koliko god bile lijepe nikada nisu dom. Mehrdad Khameneh 30.07. 2026